Skalpel Miloša Vasića za hrvatski Tportal tako je dobro “isecirao” stanje stvari oko uspeha Novaka Đokovića da je izlišno dodati bilo šta. Evo i jedne od suštinskih konstatacija:
…Uozbiljimo se sada; više nije ni smiješno. Novak Đoković postao je veliki tenisač vlastitim talentom i mučnim radom, uz pomoć obitelji i stanovitih talent spottera s Levanta, koji su ulagali u njega kao u dobru investiciju i bili su u pravu, pa sada dijele profite. Nikakva Srbija niti politička stranka s tim uspjehom nemaju svečano ništa.
Običnim ljudima, puku, milo je da je netko njihov postao najbolji tenisač na svijetu i to je normalno. Nije, međutim, normalno – niti je lijepo – uzimati sebi zasluge za taj uspjeh. Država, Crkva, nacionalna inteligencija i estrada nisu za Novaka Đokovića ni čule, a nekmoli nešto učinile dok nije postao netko i nešto u planetarnom tenisu. Onda su se avizali i skočili mu na leđa.
Novak i njegova obitelj također su shvatili smisao igre i korist od nje u obiteljskom teniskom obrtu. Oni, naime, imaju stanovite investicijske ambicije u Srbiji. Tako je odjednom zamijećeno da Novak ‘ističe nacionalne simbole’ (grb i zastavu), pa je prema tome istinski domoljub i Srbenda. Došlo je odmah do povratne sprege: on je naš, mi smo njegovi! E, sad: zaboravlja se da korporacija Đoković svoj novac drži u Monacu, poznatom poreznom utočištu, a – kazat će vam svaki hrvatski poreznik – porez se plaća državi koju voliš, zar ne?
Pravo je Novaka Đokovića da voli Monaco (i ja bih na njegovu mjestu), ali to je još jedna slutnja da je domoljublje zapravo industrija. Nagodba kao da je sljedeća: ja vam ističem ‘nacionalne simbole’, igram u vašim javnim cirkusima i svako malo ponavljam da sam Srbin, a vi to eksploatirajte dalje; novac je, pak, drugo…
Obavezno pročitajte i ostatak.
